Prije Drugog svjetskog rata i u prvim poslijeratnim godinama u Kaknju nije bilo drumskih motornih vozila niti je bilo saobraćajnica koje bi povezivale Kakanj sa selima. Prevoz se obavljao isključivo zaprežnim vozilima. Rudnik je imao 2 – 3 fijakera koji su prevozili administrativno-upravno osoblje do pogona u Ričici, Haljinićima i do željezničke stanice i Rošćevine.
Potrebe za organizovanim prevozom radnika su rasle, tako da Rudnik nabavlja kamione, prekrivene ceradom, isključivo za svoje potrebe. Ove kamione 50-tih godina postepeno zamjenjuju autobusi. U to vrijeme grade se putevi, u početku do Kraljeve Sutjeske i Ričice, a kasnije i do ostalih mjesta.
Salko Đuđo i Behaija Neimarlija
Pri Rudniku je osnovan i vlastiti pogon – “Autopark”. Iz tog perioda poznati su Salko Duđo (lijevo na fotki) i Behaija Neimarlija (desno), dva vozača pogona saobraćaja Rudnika Kakanj, koji su se 30. septembra 1961. godine upisali u listu rijetkih majstora volana, jer je njihov autobus, kojeg su naizmjenično vozili do 1959. godine, prevalio stotinu hiljada kilometara bez veće opravke.
“Autopark” je 1967. godine imao 6 autobusa i nekoliko drugih motornih vozila, što nije bilo dovoljno ni za prevoz radnika Rudnika.
“Autopark” se iste godine izdvaja kao radna jedinica i pripaja autotransportnom preduzeću “Centrotrans” Sarajevo. Dvanaest godina poslije, 1979. godine Osnovna organizacija udruženog rada Prevoz putnika i održavanje vozila sarajevskog „Centrotransa“ je bila firma sa 90 zaposlenih. Sa 20 autobusa prevozili su 2 880 000 putnika godišnje asfaltnim i makadamskim putevima od ukupno 1 800 000 km. Osim redovnih linija, postojala je i vikend linija od Kaknja do Ponijera.
“Centrotrans” Kakanj je dao veliki doprinos u periodu Odbrambeno-oslobodilačkog rata 1992-1995, kada je, u vremenu nedostatka goriva, dijelova i autobusa, nadljudskim trudom i zalaganjem vršen prevoz za potrebe Armije R BiH, a održavane su, u granicama mogućnosti, i općinske autobuske linije.
Danas je ova firma u većinskom vlasništvu firme “Centrotrans-Eurolines” Sarajevo.
Dugi niz godina Kakanj nije imao adekvatnu autobusku stanicu, sve do 8. aprila 1987. godine kada je u rad puštena nova Autobuska stanica u Kaknju. Radna organizacija GMK gotovo šest mjeseci je radila na izgradnji objekta u kojeg je uloženo oko 20 milijardi dinara. Objekat je građen sredstvima općinskog samodoprinosa za dodatno zapošljavanje, te udruženim sredstvima kolektiva „Centrotrans“, „Jasmin“ i Veleprometovog OOUR-a „Sretno“. U sklopu objekta izgrađeno je 12 perona, biletarnica sa 4 šaltera, ugostiteljska radnja, samoposluga i kiosk. Zaposleno je dvadeset novih radnika. Otvaranjem Autobuske stanice rasterećen je saobraćaj glavne gradske saobraćajnice.
“Transport” Kakanj
U okviru Radne organizacije „Rudar“, kao člana nekadašnje velike UPI-jeve porodice, poslovala je osnovna organizacija udruženog rada „Transport“. Zapošljavala je blizu 60 radnika, a njena djelatnot bila je prevoz robe i održavanje vlastitog voznog parka i vozila trećih lica.
Detalj iz radionice “Transporta”
Foto: Saobraćaj u Kaknju, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka u Kaknju (Arhiv Općine Kakanj)